/ODLOMAK/
SUBOTNJE POSLIJEPODNE
OVO JE BOLJE NEGO ČITATI VERGILIJA.
Subota je poslije podne, a ova se subota poslijepodne razlikuje od svih drugih subotnjih poslijepodneva, ali nipošto kao ponedjeljak poslijepodne ili četvrtak poslijepodne. Ovoga dana, dok se vozim put mosta u Neuillyu, pored Robinsonova otočića na čijem je kraju hram, a u hramu mali kip nalik na kotiledon u otvoru zvona, imam takav osjećaj da sam kod kuće da mi se čini nevjerojatno da sam se rodio u Americi. Mirna voda, ribarski čamci, željezni stupovi koji obilježavaju maticu, teglenjaci što nisko leže i tromo zaokreću, crne teretne brodice i sjajni podupirači, nebo što se uopće ne mijenja, rijeka što zavija i krivuda, brežuljci što se šire i neprestano opasuju dolinu, panorama što se vječito mijenja a ipak ostaje ista, raznoličnost i gibanje života pod stalnim znakom trobojnice, sve je to povijest Seine koja mi je u krvi i koja će ući u krv onih koji će doći iza mene kad budu prolazili uz ove obale u jednu subotu poslijepodne.
Kad sam prešao most u Boulogneu, uz cestu što vodi u Meudon, okrećem se i spuštam niz brdo u Sevres. Prolazeći nekom pustom ulicom, vidim malen restoran u vrtu; sunce se probija kroz krošnju i obasjava stolove. Silazim s bicikla. šta je bolje nego čitati Vergilija ili učiti napamet Goethea (alies Vergangliche ist nur ein Gleichnis1 itd.)? Pa, jesti vani, ispod platnenog krova, u IssylesMoulineauxu za osam franaka. Pourtant je suis a Sevres.2 U posljednje vrijeme pomišljam da napišem Journal d'un Fou3 koji sam tobože našao u IssylesMoulineauxu. A kako sam taj fou uglavnom ja, ja ne jedem u Sevresu nego u IssylesMoulineauxu. I šta kaže fou kad dođe konobarica s velikim vrčem piva? Ne brinite za greške kad pišete! Biografi će razjasniti sve greške. Mislim na svog prijatelja Carla koji je posljednja četiri dana proveo započinjući opis žene o kojoj piše. »Ja to ne mogu! Ja to ne mogu!« kaže on. Pa dobro, kaže fou, dajte da vam ja to napravim. Počnite ! To je najvažnije. Recimo da joj nos nije orlovski? Recimo da joj je božanski lijep? Kad portret loše počinje, to je zato što ne opis ujete ženu koju imate na umu: više mislite na one koji će gledati portret, nego na ženu koja vam pozira. Uzmite Van Nordena — on je drugi slučaj. On se dva mjeseca sprema da počne pisati roman. Kad god ga sretnem, ima novi početak za svoju knjigu. Jučer mi je rekao: »Vidiš u čemu je moj problem. Ne radi se samo o tome kako da počnem: prvi redak odlučuje o obliku cijele knjige. Evo kakav sam početak napisao neki dan: ,Dante je napisao pjesmu o mjestu H—.' H i crtica zato što ne želim imati nikakva okapanja s cenzurom.«
Zamislite knjigu koja počinje sa H i crticom! Mali osobni pakao koji ne smije povrijediti cenzore! Primjećujem da Whitman, kad počinje pjesmu, kaže: »Ja, Walt, u svojoj 37oj godini i u dobru zdravlju! ... Ja sam na putu sa svojom vizijom ... Ja sam ludo zaljubljen u sama sebe... Walt Whitman, kozmos, Manhattana sin, plahovit, od krvi i mesa, pohotljiv, jedem, pijem i rasplođujem... Izvadite brave iz vrata! Izvadite i sama vrata iz dovratka ... Sad ili ubuduće, svejedno je meni... Ja postojim kakav jesam, i to je dovoljno ...«.
Kod Walta je uvijek subota posliI e podne. Ako je ženu teško opisati, on to prizna i stane u trećem retku. Iduće subote, ako bude lijepo vrijeme, možda će dodati zub koji joj nedostaje, ili gležanj. Sve može čekati, vrebati priliku. »Ja apsolutno prihvaćam Vrijeme.« A moj prijatelj Carl, koji je vitalan kao stjenica, piša u gaće zato što su prošla četiri dana, a on ima samo negativ u ruci. »Ja ne vidim razloga«, kaže on, »žalo bih ja ikad umro — izuzev kakvog nesretnog slučaja.« A onda trlja ruke i zavlači se u svoju sobu da doživi svoju besmrtnost. Živi i dalje kao stjenica u zidnim tapetama.
Žarko sunce upire kroz platneni krov. Ja buncam zato što umirem tako brzo. Svaka je sekunda važna. Ne čujem sekundu koja je upravo otkucala hvatam se kao luđak za ovu sekundu koja se još inje oglasila... šta je bolje nego čitati Vergilija? Ovo! Ovaj trenutak što se širi i što se nije odredio ni kucajima ni udarcima, ovaj vječni trenutak koji poništava sve vrijednosti, stupnjeve i razlike. Ovo šikljanje gore i napolje iz skrivena vrela. Nema istina da se izreknu, nema mudrosti koja bi se mogla priopćiti, šikljaj i žubor, govorenje svima ljudima u jedan mah, posvuda i na svim jezicima. Sad je najtanji veo između ludila i duševnog zdravlja. Sad je sve tako jednostavno da se ruga čovjeku. S ovog vrhunca opijenosti čovjek se svali na visoravan dobra zdravlja gdje čita Vergilija i Dantea i Montaignea i sve ostale koji su govorili samo o ovom trenutku, o trenutku koji se širi i koji se uvijek čuje... Priča svim ljudima u jedan mah. Šikljaj i žubor. Ovo je trenutak kad prinosim čašu ustima promatrajući u isto vrijeme muhu koja mi je sjela na mezimac; a muha je isto toliko važna za ovaj trenutak koliko i moja ruka, ili čaša koju ona drži, ili pivo koje je u čaši, ili misli koje se rađaju iz piva i umiru s pivom. Ovo je trenutak kad znam da se ne treba obazirati na znak na kojem piše »Versailles^, ni na znak na kojem piše »Suresnes«, ni na bilo koji znak koji upućuje u ovo ili ono mjesto, nego da uvijek treba ići u mjesto za koje nema znaka. Ovo je trenutak kad pusta ulica u kojoj sam odlučio da sjednem vrvi od ljudi, a sve su pune ulice prazne. Ovo je trenutak kad je svaki restoran pravi restoran, ako vam ga nitko nije pokazao. Ovo je najbolje jelo, iako je najgore koje sam ikad okusio. Ovo je jelo koje neće nitko osim genija dotaći — uvijek nadohvat ruke, lako se probavlja i ostavlja tek neutažen. »Je li bio dobar rokfor?« pita me konobarica. Božanstven. Najpljesniviji, najcrvljiviji, najšugaviji rokfor koji je ikad proizveden, pun crvi Danteovih, Vergilijevih, Homerovih, Boccacciovih, Rabelaisovih, Goetheovih, svih crvi koji su ikad postojali i zavukli se u sir. Da bi jeo ovaj sir, čovjek mora biti genijalan. Ovo je sir u kojem sahranjujem sama sebe, ja, Miguel Feodor Francois Wolfgang Valentine Miller.
Pristup mostu je popločen kaldrmom. Vozim se toliko polagano da svaki kamen šalje zasebnu i jasnu poruku mojoj hrptenjači i dalje gore, preko kralješnjaka, do one ispucale krletke u kojoj pamoždina pali svoje semafore. I dok prelazim most u Sevresu, gledajući desno i lijevo, prelazeći bilo koji most, bilo to preko Seine, Marne, Ourqa, Aude, Loire, Lota, Shannona ili Liffeyja, East Rivera ili Hudsona, Mississipija, Colorada, Amazone, Orinoka, Jordana, Tigrisa, Irrawaddyja, prelazeći bilo koji i svaki most, a ja sam ih sve prešao, uključujući tu i Nil, Dunav, Volgu, Eufrat, prelazeći most u Sevresu, ja vičem, kao onaj mahnitac sveti Pavao: »O, smrti, gdje ti je žalac?«
Za mnom Sevres, preda mnom Boulogne, ali ovo što prolazi poda mnom, ova Seina koja je potekla odnekud bezbrojem istodobnih brizgova, ovaj mirni mlaz što teče iz milijuna, milijarde korjenova, ovo mirno zrcalo što nosi sa sobom oblake i guši prošlost, što teče sve dalje i dalje i dalje dok se između zrcala i oblaka krećem poprijeko ja, jedno potpuno samostalno biće, svijet kojim se završavaju nebrojena stoljeća, ja i ovo što prolazi poda mnom i ovo što plovi nada mnom i sve što nadire kroza me, ja i ovo, ja i ono, združeni u jednom trajnom gibanju, ova Seina i svaka Seina koja je opkročena mostom, čudo je čovjeka koji je prelazi na biciklu.
Ovo je bolje nego čitati Vergilija...
Vozim se natrag prema St. Cloudu, kotač se okreće veoma polagano, brzinomjer u ispucaloj sivoj krleci pucketa kao filmski žurnal. Ja sam čovjek čiji je manometar neoštećen; ja sam čovjek na stroju i imam vlast nad strojem; vozim se nizbrdo pritišćući kočnice; mogao bih isto tako zadovoljno tjerati mlin nogama i pustiti da zrcalo prolazi nada mnom, a povijest poda mnom, ili obratno. Vozim se na suncu, čovjek neosjetljiv za sve osim za pojave svjetlosti. Brežuljak St. Clouda diže se lijevo preda mnom, drveće se savija da me zaštiti, put je ravan i beskrajan, mali kip počiva u zvonu jezera nalik na kotiledon. Svaki je Srednji vijek dobar, bilo u čovjeku, bilo u povijesti. Sunce grije i ceste se pružaju na sve strane i sve ceste vode nizbrdo. Ja ne bih poravnavao cestu ni uklanjao bilo kakve džombe. Svaki udarac šalje novu poruku signalnom tornju. Pazio sam na sva mjesta u prolazu: da bih obnovio svoje misli, treba samo da obnovim u mislima svoj put, da ponovo osjetim ove džombe. Kod mosta u St. Cloudu zaustavljam se. Ne žurim se — mogu cijeli dan dangubiti. Ostavljam bicikl u stalku ispod drveta i idem u pisoar da se popišam. Sve je to divota, čak i pisoar. Dok stojim tu i gledam u kućna pročelja, snebivljiva mlada žena naginje se kroz prozor da me gleda. Koliko sam puta stajao tako u ovom nasmiješenom, ljupkom svijetu, sunce se igralo na meni, a ptice ludo cvrkutale, i primijetio neku ženu kako me gleda s otvorenog prozora, osmijeh joj se mrvio na mekane sitne komadiće koje ptice skupljaju u kljunovima i pohranjuju kadikad na dnu pisoara, gdje voda umilno romoni, a onda naiđe muškarac s otvorenim prorezom na hlačama i izlije sadržaj svoga mjehura, što se puši, na mrvice što se rastvaraju. Stojeći tako, otvorena srca i proreza na hlačama i mjehura, čini mi se da se sjećam svakog pisoara u koji sam ikad stupio — sve sami ugodni osjećaji, sve sama bogata sjećanja, kao da mi je mozak golem divan zatrpan jastučićima, a život dug drijemež u jedno vruće, pospano poslijepodne. Ja mislim da nije baš čudno što je Amerika postavila pisoar usred Pariške izložbe u Chicagu. Držim da mu je tu bilo mjesto i držim da je to pohvala koju bi Francuzi morali cijeniti. Doduše, nije bilo potrebno izvjesiti trobojnicu na njega. Un peu trop fort, ca!4 Pa ipak, kako može Francuz znati da je jedna od prvih stvari koja udari u oči posjetiocu Amerikancu, koja ga ushiti, koja mu razgali srce, taj posvudašnji pisoar? Kako može Francuz znati da je ono što se snažno doima Amerikanca kad gleda p i s sotiere ili vespasienne, ili kako god hoćete da to nazovete, činjenica da je usred ljudi koji priznaju potrebu da se ovdaonda pomokre i koji znaju isto tako da se pišati ne može bez pišala, a ako se to ne čini javno, da će se činiti potajno, i da nije nimalo nepriličnije pišati na ulici nego ispod zemlje, gdje neka stara podrtina pazi na vas da ne počinite kakvu sablazan.
Ja sam čovjek koji piša mnogo i često, što kažu da je znak velike umne djelatnosti. Kako bilo da bilo, znam da sam na muci kad hodam ulicama New Yorka. Neprestance se pitam gdje će biti iduća stanica i hoću li moći toliko izdržati. Zimi je, doduše, kad si bez para i gladan, lijepo zadržati se ne koliko minuta u toploj okrepnoj stanici podzemne željeznice, ali kad dođe proljeće, sasvim je drugačije, čovjek rado piša na suncu, među ljudima koji te odozgo gledaju i smješkaju ti se. I mlada žena, kad sjedne da isprazni mjehur u porculanskoj školjci, nije možda prizor u kojem se može uživati, nijedan čovjek koji ima imalo osjećaja ne može reći da nije lijep pogled na muškarca koji stoji iza limene ploče i gleda svjetinu s onim zadovoljnim, mirnim, rasijanim smiješkom na licu, s onim dugim zanesenim, ugodnim pogledom. Rasteretiti pun mjehur jedna je od velikih ljudskih radosti.
Ima izvjesnih pisoara radi kojih idem zaobilaznim putem — kao, primjerice, trošna čatrlja ispred Doma gluhonijemih, na uglu Rue St. Jacques i Rue de l'Abbedel'Epee, ili onaj od Pneu Hutchinsona pokraj Luksemburškog parka, na uglu Rue d'Assas i Rue Guynemer. Tu sam, jedne mirisne proljetne noći, ne znam i ne marim kakvim spletom događaja, ponovo otkrio svoga starog prijatelja Robinsona Crusoea. Cijelu sam noć proveo u sjećanju, u muci i strahu, u radosnoj muci i radosnom strahu. »Čudesa u životu ovoga čovjeka« — piše u predgovoru izvornom izdanju — »nadmašuju sve što se može naći na ovom svijetu; teško da život jednog čovjeka može biti raznoličniji.« Otok koji je sad poznat pod imenom Tobago, na ušću grdnoga Orinoka, trideset milja sjeverozapadno od Trinidada. Gdje je čovjek Crusoe živio u samoći dvadeset i osam godina. Stope na pijesku, tako lijepo ispupčene na koricama. Petko. Kišobran ... Zašto je ta jednostavna priča toliko zatravila ljude osamnaestog stoljeća? Voici1 Larousse: 5
»... Le recit des aventures d'un homme qui, jete dans une ile deserte, trouve les moyens de se suffire et mćme de se creer un bonheur relatif, que complete l'arrivee d'un autre etre humain, d'un sauvage, Vendredi, que Robinson a arrache des mains de ses ennemis ... L'interet du roman n'est pas dans la verite psyhologique, mais dans l'abondance des details minutieux qui donnent une impression saisissante de realite.«6
Dakle, Robinson Crusoe ne samo što je nekako progurao, nego je čak stvorio sebi neku relativn u sreću! Bravo! Jedan čovjek koji je bio zadovoljan relativnom srećom. Kako neanglosaksonski! Kako pretkršćanski! Osuvremenjući priču, nasuprot Larousseu, mi tu imamo, dakle, pripovijest jednog umjetnika koji je htio sam sagraditi jedan svijet, priču možda prvog pravog neurastenika, čovjeka koji je namjerno postao brodolomac da bi živio izvan svog doba u vlastitu svijetu koji je mogao dijeliti s još jednim ljudskim stvorom, meme un sauvage.7 Važno je istaći da je on, ostvarujući svoju neurotsku pobudu, doista našao relativnu sreću, iako je bio sam na pustu otoku, možda samo s nekom starom puškom i poderanim hlačama, čista pločica, sa dvadeset i pet tisuća godina postmagdalenskog »progresa« zapretanim u njegovim živčanim stanicama. Pojam relativne sreće u osamnaestom stoljeću! I kad dođe Petko, iako je Petko, ili Vendredi, puki divljak i ne govori Crusoevim jezikom, krug se zatvara. Volio bih opet pročitati tu knjigu — a možda i hoću jednog kišnog dana. Izvanredna knjiga koja se pojavila na vrhuncu naše divne faustovske kulture. Ljudi kao Rousseau, Beethoven, Napoleon, Goethe na obzorju. Cijeli civilizirani svijet ostaje budan noći i noći da je pročita na devedeset i sedam različitih jezika. Slika stvarnosti u osamnaestom stoljeću. Od tada nema više pustih otoka. Od tada, gdje god se čovjek slučajno rodi, tu je i pust otok. Svaki je čovjek svoja vlastita civilizirana pustoš, otok svoga Ja na kojem je doživio brodolom: sreća, relativna ili apsolutna, ne dolazi u obzir. Od tada svatko bježi od sama sebe ne bi li našao kakav imaginaran pust otok, ne bi li doživio taj san Robinsona Crusoea. Pratite klasične bjegove kod Melvillea, Rimbauda, Gaugina, Jacka Londona, Henryja Jamesa, D. H. Lawrencea... ima ih na tisuće. Ni jedan od njih nije našao sreću. Rimbaud je našao rak. Gaugin je našao sifilis. Lawrence je našao sušicu — bijelu kugu. Kugu — tako je! Bio to rak, sifilis, tuberkuloza ili šta mu drago. Kuga! Kuga Suvremenog progresa: kolonizacija, trgovina, besplatne biblije, rat, bolest, proteze, tvornice, robovi, ludilo, neuroze, psihoze, rak, sifilis, tuberkuloza, anemija, štrajkovi, otpuštanje radnika, gladovanje, ništavilo, ispraznost, nemir, napor, očaj, čamotinja, samoubojstvo, stečaj, arterioskleroza, megalomanija, šizofrenija, hernija, kokain, cijanovodična kiselina, smrdljive bombe, suzavac, bijesni psi, autosugestija, autointoksikacija, psihoterapija, hidro terapija, električna masaža, usisavači, pemikan, zobene pahuljice, hemoroidi, gangrena. Nema pustih otoka. Nema raja. Nema čak ni relativne sreće. Ljudi toliko grozničavo bježe od samih sebe da traže spas pod ledenim santama ili u tropskim močvarama, ili se pak penju na Himalaju ili se guše u stratosferi...
Ono što je zatravilo ljude u osamnaestom stoljeću bila je vizija svršetka. Dodijalo im je. Htjeli su se vratiti tamo odakle su došli, iznova se zavući u majčinsku utrobu.
OVO JE DODATAK LAROUSSEU ...
Najviše me se dojmilo, u pisoaru pokraj Luksemburškog parka, kako malo znači što ta knjiga sadrži, važan je bio trenutak kad se čitala, trenutak koji je sadržavao knjigu, trenutak koji je konačno i za sva vremena postavio knjigu u živu sredinu jedne sobe s njenim sunčanim zrakama, s njenom atmosferom prizdravljanja, s njenim običnim stocima, s njenom kiparom, s njenim mirisom od kuhanja i pranja, s njenim majčinim likom što se diže velik i nalik na totem, s njenim prozorima što gledaju na ulicu i bacaju u očnu mrežnicu ispremetane radnje lijenih, puzavih spodoba, kvrgava drveća, trolejbusnih hej, mačaka na krovovima, pohabanih noćnih mora sto plešu viseći na uzetima za rublje, vrata krčme što se okreću, suncobrana što se otvaraju, snijega što se zgrudnjava, konja što se kližu, lokomotiva što jure, okana što se zamrzavaju, drveća što pupa.
Priča o Robinsonu Crusoeu zahvaljuje svoju privlačnost — bar za mene — trenutku u kojem sam |i otkrio. Ona živi i dalje u sve većoj fantazmagoriji, živi dio jednog života ispunjena fantazmagorijom. Za mene Robinson Crusoe pripada istoj kategoriji kao neki dijelovi Vergilija — ili koliko je sati? Jer, kad god pomislim na Vergilija, ja automatski pomislim — koliko je sati? Vergilije je za mene ćelav tip s naočarima koji se ljulja na stolici i ostavlja mastan znak na ploči; ćelav tip koji razjapljuje usta u deliriju koji je simulirao pet dana u sedmici četiri godine za redom; velika usta s lažnim zubima koja izgovaraju ovu čudnovatu proročansku besmislicu: rari nantes in gurgite vasto.8 Živo se sjećam kako je đavolski radosno izricao tu rečenicu. Veliku rečenicu, po riječima toga plješivog buljavog pasjeg sina. Mi smo je skandirali i gramatički raščlanjivali, ponavljali je za njim, gutali je kao riblje ulje, žvakali je kao tablete protiv loše probave, razjapljivali usta kao i on i obnavljali to čudo dan za danom, pet dana na sedmicu, od godine do godine, kao istrošene gramofonske ploče, dok Vergilije nije bio gotov i dok se nije izgubio iz naših života za vječna vremena.
Ali kad god je taj buljavi gad razjapio usta i izustio tu slavnu rečenicu, ja sam čuo ono što mi je bilo najvažnije da čujem u tom trenutku — koliko je sati? Uskoro ćemo na matematiku. Uskoro će odmor. Uskoro ćemo na pranje ruku... Ja sam jedini čovjek koji će iskreno reći šta misli o Vergiliju i njegovom jebenom rari nantes in gurgite vasto. Ne crvenim se i ne mucam, nisam ni najmanje zbunjen, ne žalim i ne kajem se kad kažem da je odmor u nužniku bio sto puta vredniji od Vergilija, da je uvijek bio i da će uvijek biti vredniji. Na odmoru bismo živnuli. Na odmoru bismo mi, Nežidovi, koji nismo znali ništa pametnije, pomahnitali: trčali smo u zahode i iz zahoda, lupali vratima i lomili brave. Kao da nas je uhvatio delirijum tremens. Dok smo se nabacivali hranom i vikali i psovali i podmetali jedan drugome nogu, promumljali bismo od vremena do vremena — rari nantes in gurgite vasto. Dizali smo takvu galamu i činili toliko štete da je profesor iz latinskog, kad smo god mi, Nežidovi, išli u nužnik, išao s nama, ili nas je, ako je on taj dan jeo vani, pratio profesor iz povijesti. I kakvo su kiselo lice pravili dok su stajali u nužniku sa slasnim sendvičem namazanim maslacem u ruci slušajući nas kako mi, derani, tulimo i cičimo, čim bi oni izišli iz nužnika da udahnu malo svježeg zraka, mi bismo povisili glasove pjevajući, što se nije smatralo kao zazorno, ali što je svakako bilo nešto na čemu su nam i te kako zavidjeli profesori s naočarima, koji su se s vremena na vrijeme morali i sami poslužiti nužnikom, ma koliko bili učeni.
O, divni odmori u nužniku! Njima imam zahvalili što poznajem Boccaccia, Rabelaisa, Petronija, Zlatnog magarca. Sve dobro što sam proi'itao, moglo bi se reći, pročitao sam u nužniku. U najgorem slučaju, U lik sa ili kakav kriminalistički roman. Ima pasusa u Uliksu koji se moffu čitati samo u nužniku — ako čovjek hoće da izvuče sav čar iz njihova sadržaja. I ovo ne govorim d.i bih ocrnio talent autorov. Ovo govorim samo zato da ga malo više približim dobrom društvu Abelart)n, Petrarke, Rabelaisa, Boccaccia — sve samih vrsnih, krepkih i iskrenih duhova koji su đubretu rekli đubre, a anđelu anđeo. Izvrsno društvo i bez rari nantes in gurgite vasto. I što je rasklimaniji nužnik, što je trošniji, to bolje. (Isto vrijedi i za pisoare.) Da bi se uživalo u Rabelaisu, na primjer — u takvu odlomku kao što je »Kako da se obnove zidine Pariza« — preporučujem običan, seoski nužnik, malu zasebnu kućicu u kukuruzima u koju kroz vrata pada traka svjetlosti u obliku polumjeseca. Nema dugmadi da se pritišću, nema lančića da se povuče, nema ružičasta toaletnog papira. Samo grubo obrezana sjedalica, dovoljno velika da vam stane stražnjica, i još dvije rupe prikladnih dimenzija za druge stražnjice. Ako možete povesti prijatelja i nagovoriti ga da sjedne uz vas, izvrsno! Čovjek uvijek više uživa u dobroj knjizi kad je u dobru društvu. Lijepo pola sata možete provesti sjedeći u nužniku napolju s prijateljem — pola sata koje će vam ostati u sjećanju do kraja života, i knjiga koju ste čitali i miris koji vas je okružavao. Nimalo se, kažem, ne može nauditi velikoj knjizi ako se ponese u zahod. Samo beznačajne knjige trpe zbog toga. Samo beznačajne knjige služe brisanju guzice. Takva je knjiga Mali Cezar koja je sad prevedena na francuski i koja je izišla u biblioteci Passions. Dok okrećem stranice te knjige, čini mi se da sam opet kod kuće i da čitam naslove u novinama, da slušam one proklete radioaparate, da se vozim u starim krntijama, da pijem jeftini džin, da guram kukuruzni klip u dupe prostitutkama djevicama, da vješam Crnce i žive ih spaljujem. Da čovjek dobije sraćku. A to isto vrijedi za Atlantic Monthly ili za bilo koji drugi mjesečnik, za Aldousa Huxleyja, Gertrudu Stein, Sinclaria Lewisa, Hemingwaya, Dos Passosa, Dreisera itd, itd... Ne čujem nikakvo zvono da zvoni u meni kad donesem te ptičice u WC. Povučem lančić i odoše u kanal. Niz Seinu pa u Atlantski ocean. Možda će za godinu dana opet izroniti — na obalama Coney Islanda ili Midland Beacha ili Miamija, s mrtvim meduzama, puževima, račićima, rabljenim prezervativima, ružičastim toaletnim papirom, jučerašnjim novostima, sutrašnjim samoubojstvima ...
Nema više virenja kroz ključanice! Nema više onaniranja u mraku!
Nema više javnih ispovijedi! Izvadite vrata iz dovrataka! Ja želim svijet u kojem će vaginu predstavljati živa, prava rupa, svijet koji će imati osjećaj za kosti i obrise, za sirove, osnovne boje, svijet koji će se bojati svoga životinjskog podrijetla i poštovati ga. Sit sam gledanja pičaka koje su već nadražene, maskirane, deformirane, idealizirane. Pičaka kojima se vide krajevi živaca. Ne želim gledati kako mlade djevice onaniraju u skrovitosti svojih budoara, ili grizu sebi nokte, ili čupaju kosu, ili leže na postelji punoj mrvica od kruha za cijelog jednog poglavlja. Ja želim madagaskarske pogrebne stupove na kojima je životinja na životinji, a na vrhu Adam i Eva, i to Eva sa živom, pravom rupom među nogama. Ja želim hermafrodite koji su uistinu hermafroditi, a ne opsjenjivači koji hodaju s atrofiranim penisom ili sasušenom pičkom. Ja želim klasičnu čistoću u kojoj je đubre đubre, a anđeli anđeli. Bibliju a la kralj Jakov, na primjer. Ne Wycliffeovu bibliju, ni Vulgatu, ni gićku, ni hebrejsku, nego onu slavnu bibliju koja je tli jelila smrt i koja je nastala kad je engleski jezik bio u procvatu, kad je dostajao rječnik od dvadeset tisuća riječi da se podigne spomenik za sva vremena. Biblija koja je napisana na svenska ili tegalskom jeziku, biblija za Hotentote ili Kineze, biblija koja mora krivudati kroz močvarni pijesak francuskoga jezika, nije biblija — to je krivotvorina i prijevara. Verziju kralja Jakova stvorila je rasa kostolomaca. Ona oživljava prvobitne misterije, oživljava silovanje, ubojstvo, rodoskvrnuće, oživljava padavicu, sadizam, megalomaniju, oživljava zloduhe, anđele, zmajeve, morske nemani, oživljava vračanje, egzorcizam, zarazu, zazivanje, oživljava bratoubojstvo, kraljoubojstvo, ocoubojstvo, samoubojstvo, oživljava hipnotizam, anarhizam, somnambulizam, oživljava pjesmu, ples, čin, oživljava sve što je proročansko, zemaljsko, skrovito, tajnovito, oživljava moć, zlo i slavu koja je Bog. Sve izneseno na vidjelo u divovskim razmjerima i tako zasoljeno i začinjeno da će se sačuvati do idućeg ledenog doba.
Klasičnu čistoću, dakle — a k vragu neka idu poštanske vlasti! Jer kako klasici mogu uopće živjeti, ako zaista i dalje žive, a ne umiru kao što mi umiremo i svi oko nas? šta ih čuva od haranja vremena ako ne sol koja je u njima? Kad čitam Petronija ili Apuleja ili Rabelaisa, kako mi se čine bliski! Onaj slani miris! Onaj zadah menažerije! Vonj konjske pišaline i lavljeg izmeta, tigrova daha i slonove kože. Bestidnost, pohota, okrutnost, dosada, domišljatost. Pravi eunusi. Pravi hermafroditi. Pravi kurči. Prave pičke. Prave gozbe! Rabelais ponovo gradi zidine Pariza ljudskim pičkama. Trimalhion nadražuje sam sebi grlo, pobljuje sve što je bilo u njemu i valja se u vlastitim splačinama. U amfiteatru gdje se krupan, pospan, nastran Cesar neveselo proteže, lavovi i šakali, hijene, tigrovi, tačkasti leopardi drobe zubima prave ljudske kosti — dok se ljudi koji dolaze, mučenici i slaboumnici, penju uza zlatne stepenice vičući Aleluja !
Kad se dotaknem teme nužnika, ponovo proživljavam neke svoje ponajbolje trenutke. Dok stojim u pisoaru u Boulogneu, brežuljak St. Cloua mi je zdesna, ona je žena na prozoru iznad mene, sunce upire u mirnu riječnu vodu i ja vidim kakav sam čudni Amerikanac koji prenosi ovu mirnu spoznaju drugim Amerikancima koji će me slijediti, koji će stajati na suncu u nekom dražesnom kutku Francuske i prazniti pune mjehure. I želim im svako dobro i da ne dobiju kamence u bubrezima!
Uzgred preporučujem neke druge pisoare koje dobro poznajem, gdje možda neće biti žena koje će se odozgo smiješiti, ali gdje ima kakav srušen zid, stari zvonik, pročelje neke palače, trg natkriven platnenim krovovima u bojama, pojilo za konje, zdenac, jato golubica, kiosk u kojem se prodaju knjige, tržnica povrćem ... Francuzi gotovo uvijek odabiru pravo mjesto za svoje pisoare. Pada mi na pamet jedan u Carcassonneu, iz kojega sam se, ako sam dobro izabrao doba dana, naslađivao neusporedivim pogledom na citadelu; tako je dobro postavljen da čovjeka mora, ako nije pogružen i smućen, opet obuzeti onaj isti ponos, ono isto divljenje i strahopoštovanje, ona ista strastvena privrženost tom prizoru, koje su osjećali umorni vitez ili redovnik kad su, zastavši na podnožju brežuljka gdje sad teče ii|cka koja je sprala epidemiju, digli pogled da od more oči na sumornim, borbom uprljanim tornjićima što strše na pozadini vjetrom šibanog neba.
I odmah pomišljam na jedan drugi pisoar — upravo ispred papinske palače u Avignonu. Odatle bi se mogao kamenom dobaciti do dražesnog malog trga koji, noću u proljeće, kao da je posut baršunom i čipkama, krinkama i konfetima; tako polagano teče vrijeme da čovjek čuje male rogove kako slabašno trube, prošlost klizi mimo poput duha, a onda se utaplja u potmulim udarcima gonga, koji razbijaju bezglasnu glazbu noći. Mogao bi se kamenom dobaciti do mračnog malog trga na kojem gore crvena svjetla. Tu ćete, kad zahladi pred večer, vidjeti krivudave male ulice kako bruje od poslenosti, žene u kupaćim kostimima ili košuljama kako dangube na kućnim pragovima, s cigaretom u ustima, i dozivaju prolaznike. Kad padne noć, zidovi kao da se zbiju, a iz svih onih uličica koje se slijevaju u onu klisuru poteče rulja radoznalih požudnih muškaraca koji zakrče uske ulice, koji se motaju, zalijeću besciljno tu i tamo, kao repata sperma koja traži jajašce, dok ih napokon ne progutaju razjapljene ralje bordela. Dandanas, kad stoji u pisoaru pokraj palače, čovjek jedva da je svjestan toga drugog života. Palača stoji uspravna, hladna, nalik na grobnicu, na pustom otvorenom trgu. Nasuprot njoj je smiješna zgrada koja se zove Muzički institut. Tu one stoje gledajući jedna drugu preko praznog prostora. Nestale su pape. Nestala je muzika. Nestalo je sve šarenilo i govor slavne epohe. Da nije one male četvrti iza Instituta, tko bi mogao zamisliti kakav je nekoć bio život unutar zidina te palače? Kad je ta grobnica bila živa, mislim da palača nije bila odvojena od onih vijugavih uličica dolje; mislim da su prljave male potleušice, sa svojim krovovima od neotesanog kamenja, dopirale do samih vrata palače. Mislim da je papa, kad je iz svoje velebne košnice izišao na sjaj sunca, u tili čas stupio u vezu sa životom oko sebe. Neki tragovi toga života još su sačuvani na freskama: život u prirodi, u lovu, u ribarenju, zabavi, život sokola i pasa i žena i sjajnih riba. Širok, katolički život sa živim plavetnilom i blistavim zelenilom, život grijeha i milosti i pokajanja, život jarkog žutila i zlaćane smeđe boje, haljina umrljanih vinom i rijeka boje lososova mesa. U onoj krasnoj sobici u kutu palače, odakle se pruža pogled na nezaboravne krovove Avignona i na porušeni most preko Rhone, u toj sobici u kojoj kažu da su pape sastavljale svoje bule, freske su još toliko svježe, toliko prirodne, toliko odišu životom da se čak i ova grobnica što je danas palača čini življa nego svijet napolju. Čovjek može lijepo zamisliti velikog crkvenog oca kako sjedi tu za svojim pisaćim stolom, s papinskom bulom pred sobom i s golemim pokalom nadohvat ruke. I čovjek može isto tako lako zamisliti zgodnu, debelu curu kako mu sjedi na koljenima, dok se dolje, u golemoj kuhinji, čitave živine peku na ražnju, a niži crkveni dostojanstvenici, dobre izjelice kakvi su bili, piju i goste se do mile volje, na miru i u sigurnosti iza velikih zidina. Bez raskola, bez cjepidlačarenja, bez šizofrenije. Kad bi došla bolest, poharala bi po kućerku i dvorcu, po bogatim pivnicama časnih očeva i po zloglasnim pivnicama seljaka. Kad bi se duh božji spustio na Avignon, ne bi se zaustavio kod Muzičkog instituta preko puta; prodirao je kroz zidine, ljudsko meso, hijerarhije činova i kasti. Cvjetao je isto toliko snažno u kvartu s crvenim svjetlom koliko i gore, na brijegu. Papa nije mogao dići svoje skute i proći netaknut. Unutar zidova i izvan zidova bio je jedan život: vjera, blud i krvoproliće. Osnovne boje. Osnovne strasti. Freske kazuju tu priču. Kako su živjeli svaki dan i cio dan, govore glasnije od knjiga. Ono što su pape mrsile sebi u bradu jest jedno, a ono što su zapovjedili da se naslika na zidovima nešto je drugo. Riječi su mrtve.
1 Sve što je prolazno samo je prispodoba. (Prev.)
2 Međutim, ja sam u Sevresu. (Prev.)
3 Dnevnik jednog luđaka. (Prev.)
4 Tu su malo pretjerali! (Prev.)
5 Evo šta kaže Larousse (francuska enciklopedija). (Prev.)
8. Rijetki se koji plivaju pojavljuju na golemoj morskoj pučini.
Preveo Zlatko Crnković
4 Tu su malo pretjerali! (Prev.)
5 Evo šta kaže Larousse (francuska enciklopedija). (Prev.)
6 »Prikaz pustolovina jednog čovjeka koji, bačen na pust otok, uspijeva da se sam snađe i da čak stvori neku relativnu sreću koju upotpunjava dolazak još jednog ljudskog stvora, divljaka, Petka, kojeg je Robinson oteo iz i uku njegovih neprijatelja ... Zanimljivost romana ne leži u psihološkoj istinitosti, nego u obilju sitnih pojedinosti koie stvaraju snažan dojam stvarnosti.« (Prev.)
7 Cak i divljakom. (Prev.)8. Rijetki se koji plivaju pojavljuju na golemoj morskoj pučini.
Preveo Zlatko Crnković
